User Rating: / 1
PoorBest 

SRVARNA REFORMA ILI (SAMO) FORMA?

Piše: dr. Dželal IBRAKOVIĆ

Sve izraženiji zahtjevi iz Evrope, pa i Amerike, oko nužnosti reforme Ustava BiH pred ovdašnje opće izbore kao da su već izlizana gramofonska ploča koja se pojavljuje uvijek kada stvari krenu u nekom zamišljenom (pogrešnom) smjeru. Jer ovdašnji stanovnici, ogromna većina od onog broja koji je tu „na licu mjesta“ ili izmješten po nuždi ili svojom voljom, a najčešće iz ova dva spojena razloga, se jednostavno ništa ne pita, a taoci su te pomalo zloćudne rečenice „nužna reforma Ustava BiH“. Promjena na bolje bi se najkraćim mogla definirati poprilično često u cijelom svijetu korištena riječ „reforma“ (reform i u engleskom jeziku znači poboljšanje).

Šta znači reforma- poboljšanje ili razvlačenje pameti?

Pa zašto bi poboljšanje bilo zloćudnog karaktera, umjesto da bude dočekano sa oduševljenjem? Odgovori na ova pitanja su kompleksni taman toliko koliko raznih koncepcija vlada oko sudbine Bosne i Hercegovine. Za predstavnike jedne vrlo snažne struje koja ima svoju nacionalnu većinu, ali je kao i BiH heterogenog etničkog, odnosno i vjerskog sastava, a time i nacionalnog sastava, za tu grupaciju je važno da se Bosna i Hercegovina ne ostvari u svom punom kapacitetu. Od i bukvalnog i tako definiiranog „razvlačenja pameti“ (u snimljenim naredbama optuženog za ratne zločine Ratka Mladića, prilikom granatiranja opkoljenog Sarajeva to je baš tako rečeno) do nedavno objavljenog pisma drugog optuženog za ratne zločine Radovana Karadžića, trećem ratnom zločincu (on već izdržava svoju kaznu) Momčilu Krajišniku. To pismo kojeg su objavili sarajevski „Dani“ na direktan način govori o instrukcijama kako da se ne uspostavi država BiH. Vodi se računa i o simbolima, a da je tako treba pogledati početkom 2010. godine vremensku prognozu na RTRS (Banja Luka) koja i sama, kao vrlo gledani dio svih informativnih emisija, razdvaja strogo RS od BiH i u vizuelnom i govornom smislu prelazeći sa vremenske situacije u RS na balkansku prognozu nabrajajući uz Banja Luku i Sarajevo (glavni grad valjda Federacije BiH), ali i druge glavne gradove balkanskih država (naravno, tu nema Kosova). Tako entitetska granica u ovoj prognozi, ustvari, predstavlja državnu granicu, a da se stvari zabašure u prvoj fazi se RS vidi kao jedna od balkanskih država. A Balkan, k’o Balkan uvijek na propuhu i sa dozom gorkog humora: „Pojam Balkan je, zapravo, pojam za Srbiju. Kada ste rekli Balkan, a pomislili prvo na Grčku?” tako kaže jedan od internetskih forumskih komenatara (http://vukajlija.com/pojam-balkan/27181). Korijen riječi je iz turskog jezika (ustvari složenica koja znači med i krv). Balkan je povijesna i zemljopisna regija jugoistočne Evrope i geografski je neodređeni poluotok. Balkanski poluotok se nalazi između Jadranskog i Crnog mora, a jedna od granica je prostor južno od linije Bugarski zaljev - ušće Drima. S vremena na vrijeme su se mijenjali i motivi, pa time i pripadnost ovom poluotoku koji je u svijetu poznat po izvedenici „balkanizacija“ koja asocira na rascjepkanost i usitanjavanje. Nakon Slovenije, najčešće se mogu čuti i izjave da i Hrvatska ne pripada Balkanu.

Balkanska vremenska prognoza ili: „Bosna ima jednu manu- najljepša je na Balkanu”

Obzirom da je BiH tu gdje jeste, u samom srcu tog poluotoka, očito je da je najviše podložna balkanizaciji kao negativnom pojmu, kao virusnom oboljenju rascjepkanosti i usitnjenosti. Ili barem tako žele da prikažu oni koji parcijalizaciju BiH pokušavaju da prikažu kao sudbinsku, kao historijsku, pa samim time i kao neminovno podijeljenu. S druge strane to privrđivanje pripadnosti Balkanu pomalo romantičarski i naivno, kao i mnogo toga uostalom, obilježava jedna formuska chat grupa na Facebook-u: „Bosna ima jednu manu- najljepša je Balkanu. Za početak u RS se to dešava u vremenskoj prognozi, ali su tu uvijek i druge stvari takozvanog banalnog nacionalizma. Taj nacionalizam se prikazuje kao benigni i više je vezan kao otadžbinski prema svojoj „matici” s kojom se imaju ne bilo kakve nego specijalne i posebne veze. Njega u ovo mirnodopsko vrijeme krasi „obični“ folkloristički, kulturno- umjetnički i zabavni smisao u kojem malo- malo pa neko od književnika i teoretičara kreatora poznatog Memoranduma SANU dođe u posjetu i održi tu i tamo zapaženo slovo, dobije nagradu, baš kao i filmski, muzički i drugi javni radnici čime se od koncerta do filmskih projekata forsira ta „posebnost“ koja se vrlo sračunato izgrađuje. Predpostavka toga (koja se sve manje pominje) jeste etničko čišćenje, ili ako je izraz grub (a on zamjenjuje „manje” grube izraze: zločin, masakriranje, zastrašivanje, zatvaranje...) onda da kažemo izraz etnički inženjering koji je treba da promijeni etničku sliku kao najvažniji preduvjet koji je već ostvaren. Sada su to tek tehnike, tek mirnodopsko, pa čak i u oblandu demokratskog zavijeno isto, lijepo upakovano i sa osnovnim ciljem da se ni u kome slučaju ne smije i ne može uspostaviti nikakva Republika Bosna i Hercegovina, makar se zvala i SR BiH ili LR (liberalna republika) BiH. Ustav Republike Bosne i Hercegovine se više i ne pominje, a može se primjetiti i takva vrsta „zaboravnosti” i kod bošnjačkih i političara, intelektualaca i drugih ljudi koji kada pišu ili govore o BiH i onoj socijalističkoj i onoj samostalnoj te o njenoj armiji u toku odbrane od agresije zanemaruju ono slovo „R“ bilo da je riječ o socijalističkoj republici ili republici BiH ili Armiji R BiH. Umjesto toga se govori „socijalistička BiH“ Armija BiH, nezavisna BiH itd. Ispuštanje onog „R“ otvara privid diskontinuiteta koji je nametnut, u suštini, etničkim konceptom tzv. „dejtonske BiH“. I ovaj izraz se sve češće čuje ne samo u RS-u.

„E, jesmo vas- opet...” ili tuk na utuk kao novi-stari hrkljuš

Naravno, u političko pragmatskom smislu malo je kome (pa i onim najradikalnijim) u BiH stalo do otvaranja novih ratnih sukoba, pa je nužno tragati za načinima suštinske promjene koja će omogućiti da se konačno ostrašćenosti i problemi iz susjedstva BiH prenose u BiH. Naime, pokazalo se da kada god postoje problemi ili Beograda ili Zagreba vrlo brzo se to instrumentalizira u BiH i pažnja javnosti sve tri države se preusmjeri prema „stalnom problemu” – Bosni i Hercegovini. To ganjanje „tuk na utuk” (kao balkanski patent ovdašnjeg hrljkljuša) se prenosi i na jednu potpuno nerazumnu politiku da, praktično, država BiH još od vremena amabasadorovanja Željka Komšića nema ambasadora u Beogradu, pa je prepušteno, onako inadžijski, Banja Luci da razvija sve što želi sa Beogradom. Tako da je Beograd veoma vješto amortizirao gubitak Kosova sa hoće- neće referendumom u RS, čime je i u očima svoje javnosti dodao kredibiletet čak i očitim realnim porazima velikodržavne politike. I što je još najgore za BiH: u jednom realativno dugom periodu ostavio u životu tu ideju kao potencijalno moguću, što je potvrdio i Stjepan Mesić koji je u objašnjenju svog retoročkog uplitanja u referendumske ujdurme na relaciji Dodik- Tadić- Ćosić- Koštunica rekao i pravi razlog svoga uplitanja: „RS bi bila do Karlovca“. Naravno, malo je bilo reagovanja u samoj BiH na izjavu da bi neko iz susjedstva slao svoju vojsku u BiH- kao da to nije bilo dovoljno i od jednih i od drugih 1992- 1995. U ovome trenutku jedna probosanska politika u BiH i izvan nje je dosta zbunjena i kada je riječ o potezima i dosta smušena. To se posebno može reći za najveći dio bošnjačke politike koja je čini se i najviše opterećena narednim izborima jer na realtivno malom prostoru realnog uticaja se nalazi puno sudionika. To nije samo borba za fotelje u naredne četiri važne godine, u kojima se očekuju najveće privazitacijske zlatne preostale koke, nego je to i bukvalno vrlo ograničen prostor i za bilo koje radno mjesto. Činjenica da se za jedno upražnjeno fakultetsko mjesto javlja i preko hiljadu kandidata dovoljno govori sama za sebe. Izazov o obaveznoj promjeni Ustava BiH i sa presudama iz Strazbura i na osnovu izvještaja iz Brisela mnoge od učesnika stavlja pred nerješive enigme šta uraditi a da to ne bude proglašeno za „nacionalnu izdaju“ i da to birači sankcioniraju povlačenjem do juče „neupitnih glasova“. Na mukama su svi i pozicija i opozicija, ali čini se ponajviše su to birači koji ostaju bez posla („Krivaja 1884” Zavidovići je najbolji primjer) i kojima nikakva kozmetika (niti onim u Prijedoru, Trebinju gdje se također štrajka glađu) „reforme“ Ustava ne može nadoknaditi godine koje su iscurile od izbora do izbora. Zato je pomalo i degutantno gledati ovdašnje TV programe koji dovode u studije svoje favorite i koji izbacuju iz rukava toliko novih asova da su zaboravili i sami koliko su ih već dali skrivajući se iza „stava“ svoje stranke računajući valjda da je ta stranka živo biće i računajući s tim da samo opstanak u vladajućoj garnituri nudi zaštitu od policijskog i sudskog gonjenja. Zato i jesu toliko gorljivi svi da ostanu na vlasti sve dok ih ne odnesu. To je samožrtvovanje i to je revolucija, kakva reforma, bolan? A pošto je ovo zgodan jezik zna se da bi se ostalo na vlasti svi će se oni vrlo brzo složiti da se radi forme MORA IĆI U REFORME! I svi će biti zadovoljni i sretni, a to znači da ćemo uskoro na plakatima gledati ista malo u photo shopu ispeglana lica kako nam se zagonetno smiješe kao da kažu: „Evo nas opet...”