User Rating: / 0
PoorBest 

Piše: dr. Dželal IBRAKOVIĆ

Aktueliziranje pitanja refrenduma u RS-u započelo je kao jedno retoričko pitanje, a nastavlja se prema dnevno- političkim potrebama novog Vožda u bosanskih Srba. Mada, istinu za volju taj isti Milorad Dodik je već reagirao na upotrebu izraza „bosanski Srbi“ smatrajući je neprikladnom, jer on i ostali njegovi nisu nikakvi bosanski nego samo Srbi (a obzirom da mora priznati da on i njegovi nisu ni Srbijanci onda bi se on i njegovi mogli nazvati Srbima uopće ili univerzalnim Srbima, odnosno Srbima za sve prilike) . I treba poštovati to kako hoće ko da se zove, a ovaj izraz „bosanski“ ćemo vrlo brzo imati više u ferekfentnijoj upotrebi u samoj Srbiji koja će (valjda) nakon obećanja donošenja rezolucije o genocidu u Srebrenici trebati da se i u jezičkom pogledu distancira od zločina koji se desio na kraju XX stoljeća i kojeg je Međunarodni sud pravde u Hagu presudio i okvalificirao kao genocid. Kažemo i u jezičkom smislu, jer ne samo u odbrani pred tužbom BiH za učešće u agresiji na BiH Srbija se uporno distancirala od toga rata. Pa, ako se stalno distancirala valjda će se sada i u jezičkom smislu da u rezoluciji o Srebrenici isti genocidni akt usmjeri ne na uopće izvođača, nego baš na konkretnog izvođača. A kada je riječ o upotrebama tog preciznijeg termina (bosanski Srbi) njegovo relativiziranje i svođenje samo na opći pojam Srbi ima u konkretnim liderskim nastojanjima i drugi smisao. Naime, uvijek je samo ograničeni dio teritorije BiH i brojčano stanje Srba u BiH bilo malo za liderske ambicije ljudi koji su se nametali kao nacionalne vođe, a porijeklom su ili iz BiH ili iz Hrvatske ili Crne Gore.

Beogradske(zagrebačke) ambicije lidera

Njihove beogradske ambicije tek su bile prave ambicije, a njihovo ostvarenje i prava mjera. Zato je nužno i u samom startu zatirati te razlike, naravno sa dugoročnim i strategijskim i nacionalnim interesom da se ni u kom slučaju ne razdavaju „dva oka u glavi“. Naravno, ima to to i pragmatične dnevne potrebe, jer mnoge od tih liderskih ambicija se podhranjuju sa infuzijama pomoći upravo iz Beograda. Ta polmoć je najčešće od budžetskih korisnika iz Beograda, baš kao što je jasno da mnogi principi dvojnog državljanstva i specijalnih veza i sa Beogradom i sa Zagrebom prositiču i iz potencijalne naslonjenosti za objektivno (u većim i razvijenijim državama kakve jesu i Hrvatska i Srbija u odnosu na BiH) većim budžetima tih država u kojima se pod stavkom pomoći i kulturne saradnje, te privredne saradnje i pomoći može mnogo toga podrazumijevati, ali najčešće su to suhe i očišćene pare koje dolaze i koje neko (naravno) treba i distribuirati. A ko je bliže vatri... Zato je i u BiH na nož dočekana inicijativa iz hrvatske vlade da se konačno odredi spram pitanja dvostrukih mjesta boravka i u Hrvatskoj i BiH čime se ne samo u izbornom sistemu, nego i u činjenju teških krivičnih djela do sada obilato koristila ta dvostrukost, koja je u mnogo povoljniji položaj stavljala recimo ljude iz BiH nego građane Hrvatske u samoj Hrvatskoj koji, kao i oni koji su građani Srbije u samoj Srbiji, predstavljaju najznačajniji izvor budžetskih prihoda i u Hrvatskoj, odnosno Srbiji. Ovi drugi sa prefiksom „bosansko hercegovački“ uživaju pogodnosti kupovine, rođačkih veza, okupacije nekretnina, shvatanje susjednih država kao neograničenih krava muzara itd. To sve funkcionira do uspostavljanja normalne države, demokratskog nivoa odnosa, usvajanja evropskih standarda, ali i sa jačanjem krize ekonomije, krize društva ili pokušaja da se izađe iz začaranog kruga balkanske korupcije i pokrivanja ratno- profiterskog stanja. Ovo se upravo dešava u Hrvatskoj koja je u posljednje vrijeme, mada i sama u velikoj privrednoj krizi izazvanom ne samo recesijom, krenula u odlučniji obračun sa tek svježom prošlosti u kojoj se mnogo toga nalazi kao obavezni prtljag. A da u tom prtljagu ima i dosta liderskih ambicija pokazuju i nedavni izbori za predsjednika Republike Hrvatske kada je među najznačajnijim kandidatima bilo dosta i onih iz BiH. Neće moći niti Hrvatska, a još manje Srbija da stalno šlepa jedne te iste bezdane u koje se slijevaju ogromni milionski, pa i bilionski iznosi iz ondašnjih budžeta koji završavaju ko zna u jednom začaranom krugu, otadžbinske zanesenosti ili domoljublja, ljubavi prema svome narodu, koji i u Srbiji i Hrvatskoj plaća ogromnu cijenu koja je često obrazložena sa „stabilnost BiH“, a u stvari se radi da se tim sredstvima destabilira susjedstvo. Tim sredstvima se izaziva stalna i uvijek nova napetost s tim da se upravo „provjereni ljudi“ iz BiH nameću kao neprekosnoveni općenacionalni lideri čiji je cilj mnogo veći, a on se ne završava samo sa kupovinom (ili preuzimanjem) vile na Dedinju ili Tuškancu nego se objedinjavanjem nacionalnog pitanja kao „opće naše stvari” . To uvijek uvijek ostavlja mogućnost da neki Karadžić, Mladić, Dodik (što da ne?), Plavšićka koji nemaju „nikakve veze sa Srbijom“ (jer Srbija „nema“ nikakve veze sa ratovima u BiH) postanu nacionalni lideri i heroji svih Srba. Sutra i predsjednici u Beogradu, jer oni su „autentični tumači“ onog istinskog nacionalnog interesa (i gena) koji neiskvaren i borben stoji na braniku zamišljenje (velike ) Otadžbine ili Domovine. I u jednom i u drugom slučaju, kada je riječ o velikodržavnim projektima, koji nisu umrli (na žalost svih Bosanaca i Hercegovaca) proširenje je vezano za otkidanje dijela, što većeg to bolje, Bosne i Hercegovine.

Da bi neko bio dobar drugi mora biti loš: priručnici KOS-a

Zato je stalno laviranje sa referendumom u funkcijo državanja (pred)ratnog stanja, a distanciranje Beograda i mlako reagiranje („Mi se zalažemo za suverenitet i teritorijalni integritet BiH, a podržavamo RS i aktivnosti njihovih legitimnih organa”) ne može predstavljati ništa drugo nego dogovoreni tajming koji sa stalnim ponavljanjem treba da ispuni nekoliko značajnih ciljeva. Jedan je da se Beograd prikazuje u kooperativnom svjetlu (za šta je i nagrađen sa ulaskom u predvorje EU), a može biti kooperativan i „napredan“ samo ako ima neko ko je nazadan, a takva je BiH. To što drugi dio BiH koji se nalazi u najspecijalnijim vezama sa Beogradom pravi te probleme, molim lepo, tada se računa cijela država BiH. I na takvo onesposobljenu i sa stalnim opstrukcijama poptuno unazađenu državu misli Beograd kada kaže da se zalaže za takvu državu koja će biti loš primjer oko kojeg će se zamajavati i kobajagi iscrpljivati EU. A tu će se uvijek naći dovoljno Šveđana, Francuza, Nijemaca i Engleza kojima će upravo to biti interes. O Rusima da se i ne govori. U suočavanjima ovdašnjih naroda samih sa sobom to će biti velike stavke, jer su stvoreni stereotipi kroz sistem školovanja u kojima su se sakupile laže i paralaže koje izaziva animozitete prema drugom i drugačijem i savezništvo se traži samo sa svojim i to čistim svojim.

Izjava odlazećeg predsjednika Hrvatske gospodina Stjepana Mesića da bi u slučaju refrenduma u RS o otcjepljenju od BiH poslao vojsku koja bi presjekla koridor između dva dijela RS-a izazvala je čitavu salvu reagiranja u čemu su najglasniji bili Dodik i Tadić. Dodik je Mesića proglasio ustašoidnim, a Tadić je zaprijetio da će o tome govoriti u Savjetu sigurnosti UN-a. Naime, on će predvoditi srbijansku delegaciju u UN upravo ovih dana. Nisu ta reagiranja plaho zasmetala dokazanom probosanskom Mesiću koji je samo reagirao da Hrvatska kao garant Daytonskog sporazuma ima obevezu očuvanja cjelovitosti BiH, pa mu nije jasno zašto Srbija reagira kada i ona ima istu obavezu kao supotpisnik Daytonskog posrazuma. Jedino Mesić nije nastavio da govori o tome da možda Tadić i lideri oktobarskih promjena u Srbiji možda i ne priznaju taj sporazum jer ga je potpisao u ime svih Srba Slobodan Milošević kojeg Koštunica, Đinđić i Tadić svojevremno svrgnuli s vlasti. A ako ga ne priznaju zbog čega se njihov pulen Milorad Dodik koji se nalazi u prvim redovima najviših zvanica u Beogradu i kod Koštunice i Tadića, onda zaklinje u taj sporazum proglašavajući ga svetim slovom. Ili je i to u skladu sa starim oprobanim priručnikom KOS-a ili DB- a (čiji su centri uvijek bili u Beogradu) da se istraga vodi sa dvojicom, od kojih je jedan uvijek grub, a drugi fin i kooperativan, a njihov cilj je zajednički. Takve vrste zamajavanja prolaze još uvijek na Balkanu, a ljudi se malo- malo pa zakače na novu žvaku. Jednom kada je ispljune onaj grubi, a drugi put kada je onako lagano sa napuhanim mjehurom, pa ona stoji duže u vazduhu, otpuhne onaj fini i dobri. A žvaka, ona prežvakana, jeste žvaka, nešto što je potrošeno i ništa više. A žvake na razne načine ispljuvavaju prema BiH i po BiH mnogi, jer je to još uvijek i neprežvakana tema, ali složit ćemo se i sa Željkom Komšićem da je i samo obnavljanje priče o BiH, pa i prijetnja vojskom (mada svi znaju da je to rečeno figurativno) i Savjetom sigurnosti znak da je BiH i dalje najvažniji regionalni i evropski faktor mira, htio to neko priznati ili ne.

Godine cure, nestaju čitave generacije koje svjedoče o nečemu što sa raznim modalitetima traje i traje. Umiru krasni ljudi poput Omera Pobrića, a da nisu dočekali da Bosna o kojoj su sanjali prodiše punim plućima onako svježe i zdravo i da pjesma njena odjekne bez zadrške onako kako je to uvijek bilo: „Bosno moja, divna mila, lijepa gizdava”...