User Rating: / 0
PoorBest 

INTERVJU: GOJKO BERIĆ, POZNATI BH. NOVINAR I PUBLICIST

Milorad Dodik je zaista politički karcinom u sistemu BiH

Za gospodina Berića moglo bi se reći da je jedan od doajena bh. novinarstva. “Oslobođenje” je u svojoj bogatoj historiji podarilo ex-jugoslovenskom te bh. novinarstvu plejadu vrsnih poslenika javne riječi. Svi su već otišli - neki u penziju, neki sa ovoga svijeta, ali ostao je posljednji mohikanac koji svojim bivstvovanjem u toj novini, sa svojih 70, podsjeća na njene slavne dane i godine te drži joj, svojim sjanim kolumnama, kakav-takav rejting. Kada sam barda naše žurnalistike i publicistike pitao za ovaj intervju, prihvatio je iz prve, ali je zamolio da mu ne postavljam previše pitanja, da ista budu kratka i precizno formulisana te da ne insistiram da odgovorima uzvrati brzo. Sve sam ispoštovao i evo kako je tekao naš razgovor ne sa petnaest, koliko uobičajeno postavljam svakom sagovorniku, već sa sedam pitanja.

Gospodine Beriuć, kažu da je novinarski kruh/hljeb sa sedam kora. Nakon toliko godina provedenih u novinarstvu, osjećate li umor ili pak razočarenje?

BERIĆ: Kad sam imao 23 godine, u mostarskoj sam „Slobodi” objavio reportažu o jednom duhanaru iz jednog sela kod Posušja. On je tada imao 53 godine, a ja sam napisao: „Starac je sjedio na velikom panju ispred svoje kamene kuće”. Eto, taj seljak je za mene bio starac. U međuvremenu, granice starosti su pomaknute, ali sa sedamdeset godina, ja sam objektivno star. Život curi iz svih nas i tu se ništa ne da učiniti. Kad bih morao kopati, ne bih mogao. Srećom, pisanje je privilegija, jer čovjek može pisati i u kasnim godinama.

Razočarenje i umor nisu jedno te isto. U ovom slučaju, razočarenje je gore i teže od svakog umora. Jako sam razočaran stanjem u BiH, njenom etničkom podjelom, za koju mislim da je definitivna. To je pobjeda nacionalističkih oligarhija, kleronacionalista, ratnih i poratnih profitera, kriminalaca i gangstera, i korumpiranih političara, protivnika vladavine zakona. Teško je u takvom ambijentu ostati mentalno čitav. Čitam ovih dana u novinama razgovor sa jednim poznatim sarajevskim frizerom mlađe generacije. Na pitanje: „Da imate 15 minuta vlasti, šta biste prvo uradili?“ „Pohapsio bih sve nacionaliste i nastavio živjeti s normalnim ljudima“, glasio je njegov odgovor. Nacionalisti su ovoj zemlji nanijeli nesreću čije posljedice nikada neće biti otklonjene. Društvo koje oboli od ekstremnog nacionalizma osuđeno je na tragediju. Zato sam ja nepokolebljivi protivnik svakog takvog nacionalizma i svih takvih nacionalista. A to mnogima smeta.

Uzmite samo povratak izbjeglica. Svih ovih 15 godina od rata na ovamo proteklo je u znaku etničke homogenizacije bosanskohercegovačkog društva. Iako se jedan broj ljudi vratio na svoje predratne adrese, vladajuće nacionalističke stranke zapravo su fingirale povratak i perfidno radile na tome da „njihove” teritorije ostanu etnički što „čistije”. Biti etnički i vjerski manjinac u BiH, danas je skoro isto što i biti Crnac u Americi početkom prošlog vijeka. Dovoljno je reći da je i sam državni Ustav diskriminatorski, jer onemogućava građane iz reda tzv. ostalih, na primjer Jevreja i Roma, da se kandiduju za člana državnog Predsjedništva, što predstavlja kršenje Međunarodne konvencije o ljudskim pravima. Vladajućim strankama to nije smetalo. Zato su nedavno dobile šamar od Međunarodnog suda u Strazburu koji je, nakon privatne tužbe dvojice građana, jednog romske a drugog jevrejske nacionalnosti, naložio da se ta diskriminacija otkloni.

Hoćete li povući paralelu između novinarstva na prostorima bivše Jugoslavije do 90-tih i poslije?

BERIĆ: Nema tu nikakve sličnosti. Nekadašnje novinarstvo bilo je ogledalo jednog totalitarnog režima, sa jako ograničenim prostorom za kritičku riječ. Gledano sa današnje distance, ono je bilo pomalo dosadno. Ali sa profesionalnog aspekta, prije svega zanata i pismenosti, ono je bilo apsolutno superiorno u odnosu na današnje novinarstvo. Naši javni RTV servisi prava su katastrofa. Danas u Bosni vi možete da pišete šta hoete, da vrijeate i pljujete koga hoćete, da lažete koliko hoćete. I nikom ništa. To se zove demokratija na balkanski način.

“Oslobođenje” je proglašeno listom godine u svijetu 1992. godine i na tu činjenicu trebamo biti ponosni, naravno. Ima li danas ta novina, što bi nas narod rekao, ikakve fajde od toga?

BERIĆ: Ako je u ratu i neposredno nakon rata od toga i bilo neke vajde, ona je prokockana. Učinio je to lopovski menadžment ovog lista, bez ikakvih štetnih posljedica po sebe. Oslobođenje je pojelo samo sebe, u čemu su na svoj način učestvovali i njegovi novinari. Ipak, ono nije izdalo svoje principe i Bosnu i Hercegovinu. A Bosna i Hercegovina je izdala Oslobođenje, kao uostalom i sve druge koji su se borili da ona bar približno bude ono što je nekada bila. Međutim, pokazalo se da je to bila utopija. U nacionalistički podijeljenoj zemlji Oslobođenje jedva da ima šansu da preživi. Ratna slava Oslobođenja bila je uzaludna, baš kao što je bila uzaludna i borba za očuvanje multietničke Bosne i Hercegovine.

U jednoj od svojih poodavnih kolumni, pišući o Dodiku, rekli ste: “pustio bih ja njega, ali neće on mene”. Zaista, ima li i tračka nade da će nas taj tip konačno pustiti na miru?

BERIĆ: Milorad Dodik je zaista politički karcinom u sistemu BiH. On je pred rat bio aktivista Stranke reformista posljednjeg jugoslovenskog premijera Ante Markovića, u ratu je bio opozicija Radovanu Karadžiću, poslije rata socijaldemokrata blizak SDP-u Zlatka Lagumdžije, da bi se posljednjih godina ponio kao radikalni srpski nacionalista. Nanio je velike štete ovoj zemlji, kočeći njen put ka Evropskoj uniji. Međutim, kao što narod kaže, ničija nije do zore gorjela. Sigurno ste čuli da je na vanrednim izborima za načelnika opštine u Bileći, krajem januara, njegov kandidat poražen u duelu sa kandidatom koalicije koju čine Srpska radikalna stranka, Partija demokratskog progresa i Socijalistička partija Republike Srpske. Dodik je u Bileći izgubio vlast jer nije učinio ništa od obećanja koja je dao Bilećanima uoči izbora 2006. godine. Ovaj događaj je dobio veliki publicitet. Mnogi smatraju da je to početak njegovog političkog kraja. Ali odgovor na Vaše pitanje dobićemo tek na opštim oktobarskim izborima. Nažalost, u pobjedničkom slavlju u Bileći orila se etnička pjesma „Od Topole, pa do Ravne gore...” To ne sluti na dobro, već navodi na zaključak da umjesto Dodika može doći neki novi Dodik, možda čak gori od ovog iz Laktaša.

Jasno je k’o dan da po postojećem Ustavu Bosna i Hercegovina ne može funkcionirati. Za kakvu ustavnu reformu se Vi, kao ugledni poslenik javne riječi, zalažete?

BERIĆ: Ustavne reforme kakve bih ja želio, nisu moguće. To bi značilo ukidanje Republike Srpske i Federacije, podjelu zemlje na regije, simbiozu građanskih i kolektivnih prava, čak dominaciju ovih prvih, zatim državnu vladu, jedinstvenu policiju i jednog predsjednika. Možda će se stvari promijeniti za dvadeset ili trideset godina, kad Bosanci i Hercegovci shvate kakva je prednost društva organizovanog na načelima savremene civilizacije, a ne na fetišima religije i nacije.

Imamo međunardonu zajednicu ovakvu kakva jest (i kakva je bila), te domaće političare i više nego dobro znamo kakve. Postoji li izlaz za našu zemlju iz ovog ćorsokaka i do koga je (više)? Ili se vrtimo oko onoga: šta je starije - jaje ili kokoš?

BERIĆ: Bosni je slomljena kičma i ona ne može da se oporavi bez odlučujuće intervencije međunarodne zajednice. Možda bi i mogla kad bi smo imali mudre, promišljene i hrabre političare. Ali ovi današnji to nisu. S druge strane, međunarodna zajednica ne želi da u Bosni uređuje kao što su na Balkanu nekada uredovale velike sile. I tu se taj začarani krug zatvara. Godine prolaze uzalud, a s njima i historijski vozovi u koje se ne uspijevamo ukrcati. Nezadovoljstvo vlada na sve strane, zemlja se nalazi pred socijalnim buntom, a to su opasni vjetrovi koji pušu u jedra nacionalizma i etničkih sukoba.

S obzirom da previše znamo o ulozi medija u pripremema za krvavi raspad Jugoslavije i tokom ratova na njenom tlu, iznenađuje li Vas činjenica da se u haškoj optuženičkoj klupi još uvijek nije pojavio nijedan ex-yu novinar?