BIRAM DA NAGLAS PRIČAM OVU PRIČU, PORUČUJE DUNJA JELOVAC

Piše: Edvin Kanka Čudić

Navršilo se 19 godina od ubistva Trebinjca Srđana Aleksića koga su na smrt pretukli pripadnici Vojske Republike Srpske, dok je od batinjanja branio svog sugrađanina Bošnjaka Alena Glavovića. Aleksić je u januaru 1993. preminuo ali je uspio da odbrani prijatelja koga su četvorica naoružanih uniformisanih rezervista na silu izveli iz kafića i počeli da tuku kundacima.

Za mene je čin, po kojem pominjemo i pamtimo Srđana Aleksića, zapravo civilizacijski imperativ. I koga god da pitate vjerovatno će vam reći isto. Ostaje enigma, kako je moguće da se čini i činilo toliko zlodjela a svi se zaklinjemo u humanost?! Civilizacijski hod čovječanstva je kroz historiju ispisan krvlju žrtava. Nevinih. Civilnih. Dakle, običnih ljudi. Kao što smo Vi i ja. Ljudi sa snovima, željama, strahovima, idejama, jednostavno ljudi. Ko je nad njima počinio zločin? Opet ljudi“, započinje našu priču o Srđanu Aleksiću urednica Jutarnjeg programa i redakcije Kulture RTVF BiH Dunja Jelovac.

Međutim, ne postoji mnogo slučajeva u Bosni i Hercegovini s kojim bismo se ponosili da se u najvećem jeku rata ‘92.-’95. godine od strane Srpske Republike Bosne i Hercegovine (poslije se preimenovala u Republiku Srpsku), i to pogotovu od strane Vojske Republike Srpske učinjen pozitivan korak u svrhu sprječavanja zločina protiv čovječnosti i genocida u Bosni i Hercegovini. Ipak, godinama Bosnu obilaze fotografije zgodnog mladića za titovkom na glavi. Većina građana Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske ne poznaje lika na toj fotografiji, ali svi oni prećutno odobravaju plasiranje te slike.

Naime, postavlja se uvijek pitanje, ko je taj momak na toj fotografiji, i po čemu je on značajan da se na toliko mjesta uvijek može naći njegovo lice? Većina još uvijek smatra je upravo on još jedan od partizana NOB-a, koji su se nekim slučajem uspjeli probiti i postati jedan od Titovih miljenika. Ipak, to je isti onaj iz vremena kako ih je Svetlana Broz nazvala: „Dobri ljudi u vremenu zla .”

PANČEVO

Započet ćemo priču jednim citatom, nastaviti sa drugim, a završiti sa trećim. “Heroj je onaj koji daje život za najviši smisao života”, od 8. novembra stoji na mermernoj tabli na zidu zgrade Opštine Pančevo (Republika Srbija). Iznad ovog stiha urezano je ime “Srđan Aleksić, 1966-19933 .

Srđan Aleksić, je 27-godišnji Trebinjac koji je te 1993. godine, kao i mnogi njegovi vršnjaci bio je prinuđen obući uniformu Vojske Republike Srpske. Glave su mu došli vojnici sa istim amblemima kad je pokušao odbraniti svog prijatelja, Alena Glavovića, takođe Trebinjca, za kojeg su četvorica vojnika smatrali da ima “krivo” ime i prezime. Sve je počelo kad je 21. januara grupa pripadnika Vojske Republike Srpske legitimisala osobe na trebinjskoj pijaci. Nakon što su ustanovili da je jedna od legitimisanih osoba Alen Glavović, Bošnjak, počeli su ga maltretirati i tući. Tada je Srđan priskočio u pomoć Glavoviću, koji je zahvaljujući tome pobjegao, a četvorica vojnika su kundacima pušaka pretukli Srđana i ostavili ga da bez svijesti u lokvi krvi leži na pločniku. Uniforma im ništa nije značila. Srđan je prebijen 21. januara 1993.god. ali uspio da odbrani Alena Glavovića koga su četvorica naoružanih uniformisanih pripadnika Vojske Republike Srpske na silu izveli iz kafića i počeli tući kundacima. On je krenuo za njima i povikao da puste Alena, nakon čega su se ubice okrenule njemu i kundacima ga pretukli. Od zadobivenih povreda pao je u komu, a zatim šest dana kasnije, 27. januara 1993. godine je podlegao od nanesenih povreda.

Bio je glumac amater i plivačka nada bivše Jugoslavije. U ratu je bio pripadnik Vojske Republike Srpske. Prema zvaničnim izvještajima, Srđanov otac, Rade Aleksić priznaje da ga često pitaju kada će se njegovom sinu podignuti spomenik u Trebinju. “Ja kažem: spomenik Srđanu je najveći kad ga čovek prihvati u svoje srce i kad želi da i on bude taj koji će pomoći u nevolji i u dobru jedan drugome .”

Srđanov otac Rade Aleksić je na sahrani svoga sina rekao: “Moj sin je vršio svoju ljudsku dužnost.” Skoro 17 godina poslije on se iz Trebinja uputio putem dugim 500 kilometara, a destinacija puta je bilo Pančevo. Dvije godine trajalo je ubjeđivanje gradskih vlasti da bi i Pančevo, nakon što je Novi Sad jedan gradski prolaz nazvao imenom Srđana Aleksića, trebalo odati počast ovom Trebinjcu imenovanjem prolaza i otkrivanjem spomen-ploče.

“Heroji! Ne tribaju nam puške ni pištolji! Samo čisto srce i ničeg se ne boji!”, stihovi su koje je spjevao Saša Antić iz TBF-a, a idealni su za nastavak ove priče, jer ovo je priča o heroju koji se razlikuje od onih svakodnevno spominjanih, a koji su ili u Haškom tribunalu ili će se tamo tek naći.

Malo je onih koji su prepoznali čistoću čina Srđana Aleksića. Moglo bi se reći da je tih godina uvreženije bilo mišljenje advokata četvorice ubica, koji je prilikom izricanja presude (najviša je bila dvije godine) rekao: “Tako mu i treba kad je branio baliju.” Počinioci, osim jednog koji je u međuvremenu poginuo, danas su slobodni građani Trebinja, grada koji se odužio Srđi tako što je u istu prostoriju okačio sliku ubice i žrtve, kao poginule vojnike Vojske RS, i koji je svoje “balije”, pa tako i Alena Glavovića, “usmjerio” u sretnije krajeve. Do danas su samo Sarajevo, Novi Sad i sada Pančevo odali počast Srđanu, uglavnom na inicijativu civilnog sektora, a u redu stoje Foča, Tuzla, Maglaj… Lokalna vlast u Trebinju još razmišlja kako se Srđanu odužiti na pravi način. Napraviti spomen obilježje ili fontanu, pita se načelnik Trebinja, dok Srđanov poznanik.

„Kad je antiratni pokret u pitanju, može se reći da su oko ideje mira i dijaloga bili okupljeni individualisti, koji su kao aktivni građani bili u stanju da predvide katastrofalne posljedice koje donosi rat. Nisam sigurna da je bio dovoljno jak, ako niko od nas tada nije mogao zaustaviti nacionalističko divljanje, ubijanje civila i razaranje gradova. Očigledno da nam je svima negdje nedostajala hrabrost da, recimo za početak, zaustavimo tenkove kad su krenuli prema Vukovaru. Miloševićeva ratna mašinerija bila je moćnija i represivnija, a većina je tada bila za rat. Možda smo kao antiratni pokret doprineli odgađanju rata, ali ne i njegovom zaustavljanju” – govori Ljilja Spasić iz organizacije koja je ponijela inicijativu u Pančevu.

Jedan događaj ostat će urezan u mermernu ploču. Prije nego je krenuo kući, Rade Aleksić poželio je još jednom da dodirne ploču i simbolično se oprosti od svog sina. Tom prilikom ploči je prišao neki gospodin, zastao ispred nje i izgovorio: “Ovaj dečko je stvarno heroj.” Istog trenutka je zaplakao gospodin pored mermerne ploče ne znajući da tu stoji i Srđanov otac.

„Vrlo dirljiva scena, nakon samo nekoliko sati od otkrivanja spomen-ploče i otvaranja Prolaza. Nakon kraće pauze predstavila sam Radu Aleksića kao oca heroja, prema kome se moj sugrađanin odnosio sa puno poštovanja. Ohrabren činjenicom da smo svi svoji, moj sugrađanin se blago poklonio i predstavio. Rekao je da je u Pančevo došao prije 36 godina iz Sandžaka. Njegovo prezime određivalo je njegovu etničku pripadnost. Bio je Bošnjak. Kakva simbolika” – priča Ljilja Spasić.

Bošnjak koji Srđanu Aleksiću duguje život danas živi u Švedskoj i ima dvoje djece.

„To nije loše, ali je malo u odnosu na ono šta je zaslužio. Moja želja je da dobije ulicu u mom gradu, gdje je dao svoj život .” Priznaje da je Trebinje danas opasan grad i da u njemu još uvijek ima straha.

„Još uvijek imam strah od rodnog grada u kojem sam sve dobre i loše dane provodio kao dijete i momak. Igrao sam fudbal 12 godina u Leotaru i poslije sam otišao u vojsku, a onda u rat, da branim svoj grad, u kom sam bio teško ranjen. Poslije toga hoće da me zakolju jer sam druge nacionalnosti, ali se ispriječi Srđan Aleksić i dade život za mene .” Požalio nam se i da ne može da ostvari vojnu penziju koju je zaslužio i smatra da građani Trebinja nisu svjesni veličine čina Srđana Aleksića. Alen Glavović svake godine posjeti Trebinje, Srđanov grob i njegovog oca i svaki put prizna: “Do kraja života dolazit ću na Srđanov grob i zahvaljivati mu za ono što je učinio za mene .”

FOČA

Predsjednik “Alternativnog pokreta” iz Foče, Goran Kujundžić uputio je lokalnom skupštini prijedlog da jedan prolaz u ovom gradu dobije ime po Srđanu Aleksiću “Da” - bio je gotovo stopostotni odgovor na sva tri pitanja i još jedan dokaz da se priča o herojstvu mladog Trebinjca pročula uzduž i poprijeko Bosne, odnosno da je Srđan Aleksić postao istinski heroj čijem se humanom djelu jednako dive svi građani sa prostora bivše Jugoslavije. „U ovoj državi se dosta pričalo o zločincima, niko nije pričao o herojima, o dobroti, humanosti... Niko nije pričao o ljudima koji su u ratu spašavali jedni druge. Niko nije pričao o Srđanima kojih sigurno ima u svim gradovima i selima. Zbog svega toga, i još mnogo čega, pokrenuo sam ovu inicijativu da jedan prolaz u Foči dobije ime mladića koji je u najtežim trenucima učinio visoko moralni čin i na najbolji način stao u odbranu univerzalnih ljudskih prava, prava na život i slobodu” - kaže Goran Kujundžić, iznoseći uvjeravanja da će u Bosni sigurno doći vrijeme kad će se ime Srđana Aleksića slaviti i o njemu pjesme pjevati.

„Ljudi i u Srpskoj i u Federaciji znaju ko je Srđan Aleksić. Znaju da je to dobra priča, ali ovdje se zna i još nešto. Kad se priča o dobroti, kad se priča o junacima poput Srđana, uvijek se spominje i zlo. A zlo se brani, često ne birajući načine. Sve to, kažem, ljudi znaju i zato su još uvijek prilično uzdržani kad treba govoriti o dobroti” - kaže Goran, izražavajući svoje uvjerenje da će odbornici lokalnog parlamenta jednoglasno usvojiti inicijativu da pasaž u centru Foče, između zgrade “Srpske šume” i zgrade Fonda za zdravstveno osiguranje dobije naziv Srđan Aleksić.

- Ako, slučajno, ova inicijativa ne prođe u parlamentu, isti dan pakujem stvari i napuštam i ovaj grad i ovu zemlju, a jedno samo hoću da zaključim: bez ljudi kao što je Srđan Aleksić i njihovih herojskih djela čovjek bi izgubio nadu u ljudskost, a bez nje naš život ne bi imao smisla.

Načelnik Foče, Zdravko Krsmanović također podržava inicijativu “Alternativnog pokreta”, dok predsjednik Skupštine opštine Foča, Lutvo Šukalo kaže, da je primio inicijativu i da će se ona sigurno naći na dnevnom redu predstojeće sjednice parlamenta početkom februara. „Osobno, podržat ću tu inicijativu, jer je riječ o mladom čovjeku koji je uradio herojsko djelo i kome se podjednako dive i Srbi i Bošnjaci. Siguran sam da će sutra, kad osvane ta tabla ili ploča sa imenom Srđana Aleksića, svi Fočaci stati pored nje i odati mu počast” - kaže Šukalo. I građani Foče se slažu sa ovom inicijativom. Ivan Đoković kaže: “To što se dogodilo u Trebinju je bio veliki gest mladog čovjeka. Srđan je zaslužio veću ulicu, a ne ovaj prolaz. Kamo sreće da je bilo više tako mladih ljudi”, dok Boris Savić smatra: “Čuo sam za tog hrabrog mladića. On je bio normalan čovek u tom ludom vremenu. Dobro je da se danas govori o takvim ljudima. Bolje o njima nego ovim političarima i kriminalcima .”

SARAJEVO

Sarajevo je 15 godina od Srđanove smrti dobilo ulicu s njegovim imenom, Novi Sad i Pančevo su mu na sličan način odali počast. U rodnom Trebinju, gradu iz kojeg je odrastao univerzalnu poruku svijetu, Srđanovo ime nose Sportski centar i međunarodni plivački turnir, a Helsinški parlament građana Banje Luke svake godine dodjeljuje novinarsku nagradu “Srđan Aleksić .” No, Rade skromno kaže da Srđan nije uradio ništa čime bi zadužio Trebinje i Trebinjce. Sarajka Dunja Jelovac posebno ističe: „Na planeti su se vodili uglavnom osvajački ratovi pa je srazmjerno mali broj bitaka vođen antifašističkom idejom. I upravo su na ovim našim geografskim širinama vođeni antifašistički, oslobodilački ratovi. Tako i u BiH 1992.-96. Bio je agresor i bile su žrtve. Ali, eto bilo je i Srđana... Eh, to je meni važno. Dok god postoji i jedan među nama spreman da se žrtvuje, dakle da da sebe i svoj život, samo i jedino da bi drugog spasao nepravde – dotle jesmo ljudi, jesmo civilizacija, jesmo čovječanstvo. Da nije takvih pojedinaca bili bismo horda krvoloka. Jer nažalost ljudski se rod pokazao sposobnim za nepojmljivo strašne zločine. Zato odbijam bilo kakvu politizaciju priče o Srđanu Aleksiću, mada sam svjesna da je politizacija prisutna i da će je biti. Ja biram da naglas pričam ovu priču. Mi padamo na svakodnevnim, malim, lahkim testovima. Zarad vlastitog komfora, iz građanske lijenosti gubimo pravo da govorimo o humanosti. Jer smo neosjetno, dan po dan, gesta za gestom, nečinjenje za nečinjenjem, postali nehumani.”

BIO JE TO SLOBODAN ČOVJEK

Međutim, Srđana Aleksića više nema. Iako slika sa partizanskom kapom još uvijek obilazi Bosnu i Hercegovini, ali i Srbiju građani ipak nisu toliko mnogo upoznati sa tim herojskim činom. Upravo zato što Republici Srpskoj i nije u cilju da se obilježi neko veliko mjesto njegovim imenom, jer kako to njegov prijatelj Blažo Stevović, vjeruje da zna zašto se ne cijeni njegov herojski podvig. “Ako bi se nešto dalo Srđanu Aleksiću – ulica, tabla, sokače, ova vlast bi priznala da se u Trebinju desio ratni zločin .”

Sve je to jasno, i sve će to biti jasnije još u mnogim gradovima Bosne i Hercegovine kada se bude o ovom mladiću još dugo pisalo i pričalo, jer herojski čin niko od zvaničnika u Republici Srpskoj nije spominjao, ali se zato Emir Kusturica dovlačio u ovaj bosanski teritorij, kako bi hvalio sve one koji se trebaju naći u pritvorskim jedinicama Ševeningena. Bilo kako bilo, Srđan je bio čovjek sa perspektivom, važio je za, kako se to u Trebinju naglašavalo, “gradsku raju”, boema, ekscentrika. Amaterski se bavio glumom, za šta je dobio i više nagrada, a nastavio je glumiti i u toku rata u BiH u predstavi ”San ratne noći .” Takođe, bio je juniorski rekorder u plivanju. Srđanu Aleksiću je posthumno dodijeljena Povelja Helsinškog komiteta za ljudska prava u BiH. Radio-televizija Srbije je 2007. godine snimila i emitirala dokumentarni film o Srđanu Aleksiću pod nazivom ”Srđo .” Trebinjsko pozorište “Slovo”, čiji je Aleksić bio član za života, izvelo je 28. decembra 2008. predstavu ”Epilog” kao znak sjećanja na ovog mladića i na taj način se udario temelj da je u svemu bilo dobrih ljudi koji nisu bili u opterećeni idejama Velike Srbije.

Međutim, prostora za pisanje nam počinje nedostajati, a red je da priču zatvorimo citatom kao što smo obećali. Citirat ćemo riječi najvećeg bošnjačkog pisca Meše Selimovića: “Život je izbor, a ne sudbina, jer običan čovjek živi kako mora, a pravi čovjek živi kako hoće; život na koji bijedno i bez otpora pristaje je bijedno tavorenje, a izabrani život je sloboda. Čovjek postaje slobodan svojom odlukom, otporom i nepristajanjem.”

„Ako se i jedan od nas postidi na pomen Srđana Aleksića, što ne reaguje na toliku nepravdu oko sebe, dobro je. Još uvijek smo ljudi”, za kraj naše priče kaže Dunja Jelovac.